Želim pobaciti jer već imam dovoljno djece

Lukrecija: Za mene nije jednostavno pričati o tome. Samo znam da to ne bih nikada više napravila. Sa svojom pričom želim ohrabriti sve majke koje razmišljaju o pobačaju, da ustraju u trudnoći i rode svoje dijete, da ne bi osjećale ovu tjeskobu u duši koju ja osjećam. Nosim sa sobom tamnu fleku na srcu. Ja već imam troje djece, jednog dobrog dečkića od 10 godina, jednu dražesnu djevojčicu od skoro 9 godina i slatku bebicu od 6 mjeseci.  Moje dvoje većih su 15 mjeseci razlike. Došli su jedno za drugim, to vrijeme je bilo malo teže ali ujedno i jako lijepo. Iako ih obadvoje nismo planirali, veselili smo im se i brinuli se za njih, te sa puno ljubavi i veselja smo ih prihvatili u našu obitelj.  Nažalost naš brak nije dugo izdržao ali smo i dalje ostali u kontaktu kao dobri prijatelji.

Prije dvije godine sam upoznala svog sadašnjeg partnera, prije 6 mjeseci sam rodila našeg malog sinčića. On je ponekada zahtjevna beba ali i slatka. I mi ga volimo iako imam nekada osjećaj da sa troje zahtjevne djece ne mogu sa svime izaći na kraj. Već pola godine nisam dovoljno spavala i doista sam iscrpljena. Uz to dolazi činjenica da sam samohrana majka jer moj partner ne živi sa nama zbog svog posla (600km udaljenost od nas). Vidimo se samo vikendima i svaki rastanak me boli. Prije mjesec dana sam saznala zastrašujuću činjenicu – opet sam trudna. Kod ginekologa sam radila test, imala sam veliki strah od rezultata. Trudnoća. Sama doma sa troje djece. Bila sam kao paralizirana, i išla sam plačući doma sa bebom u kolicima. Ionako sam iscrpljena, ali još i beba broj 4? Moja kćer ima neurodermitis, moj sin problema sa školom, a ovaj najmanji me košta zadnji živac.

Ja nisam imala bake, tetke, mame koje ponekada mogu “uskočiti”. Skroz sam sama, sa svime moram sama izaći na kraj. Bilo je neprospavanih noći u kojima sam samo plakala, i ponekada se ohrabrivala: ma moći ćeš to sve i sa četvrtim djetetom. Onda se opet probudim nakon samo četiri sata spavanja po noći, a beba mi probije uši od plača. Ja sva živčana, osjećala sam svaku kost u svome tijelu i tada sam samo mislila: Ne, to ti nećeš moći. Moja kralješnica je već uništena, ali kada si žena bez obzira koliko ti je teško, ti moraš funkcionirati i brinuti se o problemima svoje djece. Moraju zdravo jesti, imati lijepo djetinjstvo…

Kada sam bila umorna trebala sam sna, ovi veliki su se već mogli sami zabavljati, idu kod prijatelja, ali sa bebom u pelenama koji je imao strašne grčeve, to je nemoguće. Sa svojim stavom si nisam baš olakšavala. Moj partner je indirektno rekao da ne želi još i četvrto dijete uzdržavati, ako se odlučim to roditi da će me napustiti. Ali trebala sam se odlučiti za svoje dijete. Moje tijelo je govorilo NE, moje srce i duša DA! Opet sada plačem… plačem samo zbog svoje bebe, koju zbog svoje krive odluke nikada nisam smjela upoznati, u njegovoj jedinstvenosti, u njegovoj slatkoći… Na ultrazvuku je bila samo mala točkica za vidjeti. Bila sam u četvrtom tjednu trudnoće. Da sam njegovo srčeko vidjela kako kuca, ne bih mogla pobaciti. Tako sam se tješila, da to nije ništa, samo primitivna točka… Samu sam sebe varala. Sad kad pogledam, to je najgora prijevara ikada.

Sjećam se da sam se odvezla u bolnicu da pobacim. Na putu sam se oprostila od tog djeteta i objasnila mu zašto ga nisam mogla roditi. Molila sam ga da mi oprosti, željela mu lijepo mjesto negdje u raju, neku obitelj koja bi ga voljela jednako toliko koliko i ja, kada bi bilo samnom… Onda su me odvezli u ambulantu. Probudila sam se iz narkoze sa osjećajem olakšanja. Znala sam da je mučenje sa odlukom iza mene i znala sam da se moj život sa troje djece nastavlja. Sada ću imati dovoljno vremena za njihove probleme i dovoljno snage da im dam sve što trebaju. Navečer je došla bol. Znala sam da se moja četvrta beba nikada više neće vratiti. Ja sam dopustila da je izgrebu iz mene. I to prije tri dana. Od tada plačem neprestano i toliko bih željela da ta tri dana mogu povratiti. Ja bih rodila svoje dijete, moju malu curicu, sigurna sam da je curica, bila bi to jedna mala slatka curica…

Sada vidim da sam svog malog sina prevarila za njegovu malu seku. Moji dvoje velikih se glupiraju na trosjedu i uživam promatrajući ih. To moj mali sinčić sa svojom sekom neće moći, jer se nije smjela roditi. Ja sam uprljala svoju dušu, učinila sam se krivom, jedno malo biće koje ima pravo na život, ubila sam. Ne znam hoću li moći dalje živjeti sa time. Znam samo da to moram. Da sam bila pametna, prihvatila bih svu pomoć koja bi mi se ponudila, tražila bih neku ispomoć. Kada nešto želiš, pronalaziš puteve. Nekako bi sve išlo.

Tako bih sada htjela da je ta beba u mom trbuhu. Da sam prije tri dana znala ono što sada znam odmah bih napustila bolnički krevet i trudna išla kući. Da sam to barem učinila… Ako moja priča bar jednoj bebi pomogne da se rodi onda najveća greška u mom životu nije bila uzaludna. Mogu svaku ženu koja se dvoumi samo savjetovati i ohrabriti: Rodi svoje dijete! Reci “DA” svome djetetu. Uvijek samo “DA”. Jedino tako ćeš si uštedjeti muke i krivnju i jedno jedinstveno biće može doći na svijet. Ja svoje četvrto dijete nikada neću moći držati u rukama, gledati u njegove nježne okice, gledati u njegovo slatko dječje lice, neću ga nikada moću poljubiti i ljuljati. Nikada neću moći šljakljati njegove slatke uhice ili igrati se nos na nos… To sam si sama kriva. Odbila sam veliki poklon, zdrava djeca nisu uvijek zdravo za gotovo. Sa svojim zdravljem bih se nekako i snašla, to je sada toliko nebitno. A manjak novaca nije razlog, dobila bih nekakvu pomoć od države. A sa tom pomoći dijete će biti sito. Ne mora svako dijete imati nove igračke, i sve novo. Važnija je ljubav i da zna da je prihvaćeno. Nadam se da ću sa svojim doprinosom neke odluke olakšati – odluka za dijete. Ne činite istu grešku, ja u svom životu neću više nikada biti iskreno vesela i sretna jer znam da bih imala još jedno slatko djetešce bez obzira na sve napore, nekako bi išlo. Da ću ikada biti sretna kao prije, čisto sumnjam. Imam tako lošu savjest i prema svojoj djeci, kada saznaju da sam im uskratila još jednu sestru… A pogotovo prema svom najmlađem. Kada rodite, možda bude u početku malo teže ali ste se poštedjele duboke tame u duši i strašne praznine u srcu. Veselim se svakoj bebi kojoj ću sa svojom pričom spasiti život, da znam da smrt moje bebe nije bila uzaludna. Svakoj maloj dušici koja se ovdje može u ljubavi roditi. Nemojte izdati same sebe, kao što sam ja sebe. Izdala sam i jednog malog anđela… (Vaša Lukrecija).

Leave a Reply

Your email address will not be published.