Ako je pobačaj uistinu ubojstvo, kako može društvo tolerirati takav genocid milijuna osoba svake godine?

Pobačaj postoji još od početka ljudske povijesti. Kao grijeh, on vuče svoje korijene iz pobune čovjeka protiv Boga, od “istočnoga grijeha” počinjenog u edenu, pa do milijarde grijeha koji se danas čine u cijelom svijetu. Ali ako su naši preci činili pobačaj ili čak žrtvovali vlastitu djecu Moloku (poganski starozavjetni bog), kršćanska društva proteklih stoljeća osuđivala su pobačaj kao zlo počinjeno protiv Boga i čovjeka.

Naše bezbožno i materijalističko doba smanjuje našu civilizacijsku razinu ispod one poganske, kada odbacuje kršćansku baštinu, opijeno apsolutnom potragom za užitkom. Idol užitka kao i Molok starog zavjeta, traži ljudske žrtve i pobačaj je tipični primjer kako razuzdani eros vodi u thanatos, u smrt, i u onaj oblik ropstva kojim je grijeh.

Ivan Pavao II tvrdi: “Tražiti pravo na pobačaj, na čedomorstvo, na eutanaziju i upisivati ta prava u zakone, znači pripisivati ljudskoj slobodi pakosno i izopačeno značenje, a to je apsolutna moć nad drugima i protiv drugih. Ali to je smrt prave slobode. ‘Zaista, zaista vam kažem: tkogod počini grijeh postaje rob grijeha‘ (Ivan 8, 34). Ipak, tražeći dublje korijene borbe između kulture života i kulture smrti, ne možemo ih svesti samo na iskrivljenu ideju slobode. Moramo doći do srži tragedije koju moderni čovjek, koji je tipičan za jednu socijalnu i kulturnu klimu kojom dominira sekularizam, koji sa svojim, posvuda prisutnim zavođenjima, ponekad uspijeva staviti na kušnju kršćanske zajednice (…). Kada se izgubi smisao za Boga, gubi se polako i smisao za čovjeka, za njegovo dostojanstvo i za njegov život.”

(“Evanđelje života”, br. 73)