Pobačaj postoji još od početka ljudske povijesti. Kao grijeh, on vuče svoje korijene iz pobune čovjeka protiv Boga, od “istočnoga grijeha” počinjenog u edenu, pa do milijarde grijeha koji se danas čine u cijelom svijetu. Ali ako su naši preci činili pobačaj ili čak žrtvovali vlastitu djecu Moloku (poganski starozavjetni bog), kršćanska društva proteklih stoljeća osuđivala su pobačaj kao zlo počinjeno protiv Boga i čovjeka.
Naše bezbožno i materijalističko doba smanjuje našu civilizacijsku razinu ispod one poganske, kada odbacuje kršćansku baštinu, opijeno apsolutnom potragom za užitkom. Idol užitka kao i Molok starog zavjeta, traži ljudske žrtve i pobačaj je tipični primjer kako razuzdani eros vodi u thanatos, u smrt, i u onaj oblik ropstva kojim je grijeh.
Ivan Pavao II tvrdi: “Tražiti pravo na pobačaj, na čedomorstvo, na eutanaziju i upisivati ta prava u zakone, znači pripisivati ljudskoj slobodi pakosno i izopačeno značenje, a to je apsolutna moć nad drugima i protiv drugih. Ali to je smrt prave slobode. ‘Zaista, zaista vam kažem: tkogod počini grijeh postaje rob grijeha‘ (Ivan 8, 34). Ipak, tražeći dublje korijene borbe između kulture života i kulture smrti, ne možemo ih svesti samo na iskrivljenu ideju slobode. Moramo doći do srži tragedije koju moderni čovjek, koji je tipičan za jednu socijalnu i kulturnu klimu kojom dominira sekularizam, koji sa svojim, posvuda prisutnim zavođenjima, ponekad uspijeva staviti na kušnju kršćanske zajednice (…). Kada se izgubi smisao za Boga, gubi se polako i smisao za čovjeka, za njegovo dostojanstvo i za njegov život.”
(“Evanđelje života”, br. 73)