Iskustva korisnica

Mislim da su stranice jako dobre i da mogu pomoći mnogim ženama. Također sam pogledala i stranice vaših partnera i ostala sam šokirana koliko slučajeva ima. Divim vam se na trudu i upornosti.Ja vam, na sreću, svojom pričom ne mogu pomoći jer kada pročitam razna iskustva vidim da je moje zapravo ništa.

Kada sam saznala da sam trudna, istog trena sam znala da ću roditi samo je trebalo neko vrijeme da to prihvatim. Istina je da sam bila šokirana i iznenađena, malo sam čitala po netu, valjda naišla na vašu stranicu i poslala mail. Još ne znam zašto, čak mi je slabo u sjećanju. Valjda iz znatiželje.

Ono što sam ja u samom početku radila, jednostavno se pravila da nisam trudna (što nije bilo teško uz bebu od 2 godine). Naravno pila sam Folicin, radila sve pretrage kako treba, išla na preglede, ali pustila da trudnoća ide dok to jednostavno ne prihvatim. Možda je to savjet za neke trudnice, možda nije, možda je glupo. Kada sam bila spremna i kada sam sama to prihvatila (negdje sa 3,5 mjeseca trudnoće) sam svima rekla.

Trudnoća je bila savršena do 34. tjedna. Tada se nešto zakompliciralo i odmah sam pomislila to je zato što nisam bila sretna iz početka. Porod jos bio savršen i danas imam malog predivnog sina od 7 mjeseci koji se stalno smije. Kada bude bolestan ili nešto znam si pomisliti isto, ali to malo po malo popušta jer ga obožavam od prvog dana kada sam sama sebi priznala da ću imati još jednu bebu i naravno još više od trenutka kada sam ga primila u ruke.

Znam da je on mali neočekivani Božji poklon s neba i da ne mora sve u životu biti očekivano i planirano. Sve ima svoj razlog.

Lijep pozdrav
M.

On me “natjerao”. Ne mogu reći da me silio, ali mi je direktno milijun puta dao do znanja da ne želi to dijete. Imala sam 19. On nije htio ugroziti svoj fakultet i svoj lagodan život. Rekla sam i sestri koja me doslovno prisilila i rekla da tom djetetu nije vrijeme i da ono nema šta raditi na ovom svijetu, ne još. Moja ROĐENA sestra. Ne mogu vam opisati kakav je to osjećaj, u glavi mi je bio potpuni kaos. Napravila sam to, uslijed pritiska drugih. Bila je to najveća greška u mom životu. Znam da nije lako odgajati to dijete, no ono i ja bi se nekako izborili čak i sami da smo morali. Istog onog trenutka kada je pobačaj završio, htjela sam se ozljediti, htjela sam si nauditi bas kako sam i svojoj bebi. Trebali su mjeseci da se oporavim. Oporavak nije potpun i mislim da nikad neće biti. Da mi se samo vratiti u to vrijeme…

Sa 25 godina ostala sam trudna sa covjekom za kojeg sam zaista vjerovala da je covjek mojeg zivota. Bio je to 18.3.2010, vrijeme korizme, kada sam vidjela plus na testu. Cijeli mi se zivot srusio u tom trenutku jer nisam razmisljala o majcinstvu prije 30-te godine.

Kad sam vijest priopcila decku njegova je reakcija bila grozna. Rekao je da jos nismo spremni i da je jedina solucija abortus. Plakala sam nocima i borila se sama sa sobom jer duboko u svom srcu nisam htjela ubiti vlastito dijete. Nakon nekoliko dana odlucila sam sve reci roditeljima koji su me podrzali. Tada sam rekla i decku da abortus ne dolazi u obzir. On me pokusavao uvjeriti na sve moguce nacine da i on ima pravo glasa i da on jednostavno ne zeli jos dijete. Osjecala sam se kao Isus u pustinji jer me vrag preko decka kusao na sve moguce nacine. Obecavao mi je da cu ubojstvom djeteta moci vidjeti svijet, ostvariti sve svoje snove, naci odlican posao a ako se odlucim za dijete sve ce to pasti u vodu. Necu zavrsit faks, radit cu bilo kakav posao samo da bi mogla prehraniti obitelj, dijete ce biti nesretno jer ce imati neispunjene roditelje koji nece nikada biti kuci da bi ga mogli prehraniti itd.

Plakala sam, osjecala se prevarenom i napustenom, no Bog mi je davao snagu. Molila sam se zarko, nasoj presvetoj Majcici i posebice sv. Riti za cudo da Bog preobrati moga decka i pokloni tatu mome djetetu. Pet mjeseci smo bili razdvojeni, ni on ni njegova obitelj me nisu htjeli vidjeti ni cuti. Jako sam patila i molila sam Boga da mi da snage da izdrzim do rodjenja djeteta. Kada sam poslala sliku s ultrazvuka decku, odjednom se njegovo srce pocelo mijenjati. Zaplakao je kada je vidio malo stvorenje sa glavicom, rucicama i nozicama koje nosim pod svojim srcem. Mislim da je tek tada shvatio da je to mali zivot u meni. Poceli smo ponovo graditi korak po korak nas odnos i tako je docekao sa mnom rodjenje nase male curice. Plakao je a ja sam se radovala kao nikad u zivotu.

Danas smo u braku. Nasa djevojcica ima 4 godine i ima najboljeg tatu na svijetu. Da sam mogla birati ne bih mogla izabrati boljeg covjeka od onog kojeg mi je Bog izabrao. Svaki dan rastemo u vjeri, ljubavi i zajednistvu. Bog mi je dao jer sam do samog kraja vjerovala da ce mi dati. Zagovor sv. Rite je zaista nevjerojatno jak. Koliko god bilo tesko, Bog mi je isto tako dao snagu da oprostim i zaboravim. Do kraja zivota cu Mu zahvaljivati jer samo zahvaljujuci Njemu moja je curica ziva. I da, najvise sam ispita dala bas za vrijeme trudnoce.

Dosla sam tamo sa nadom… rjesit cu svoje probleme… u prvi tren sam to i pomislila… rjeseno… no… jeli boljelo… jest… kratkotrajno ali jest… no ako nemate drugog izbora da se izdrzati… kada prezivimo porod ovo nije nista… ali ne smijete razmisljati… ja nisam… mozak sam iskljucila jer sam znala da bih se mogla predomisliti… izisla sam odande i rekla sama sebi da vise nikada necu ostati trudna i da necu razmisljati o tome… jedno vrijeme je tako i bilo… ali kada sam ostala ponovno trudna i saznala da cu imati i petog sina… ne mozete da se ne zapitate… sta ako je to bila curica pa da sam ju mogla oblaciti kao princezu… ili sta ako je mogao biti jos jedan mali mamin kraljevic… sve su to pitanja na koja ne zelite misliti ali kad tad se vrate u glavu…

Moje iskustvo pocinje ovako kao dijete sam imala izrazito veliku ceznju I zelju da osim starijeg brata, imam I stariju sestru a tada nisam to znala objasniti……..cesto sam mastala o njoj, svojoj najboljoj prijateljici……tek kao mlada zena saznam sasvim slucajno da je majka u mladosti, prije brata, ostala trudna I odlucila se na pobacaj……I tada sam shvatila…….moja sestra je isto imala pravo na zivot a meni bi u puno, puno situacija bilo lakse da sam imala nju……njena ceznja za zivotom I to sto ju majka nije zeljela je presla I na mene u majcinoj utrobi…..imala sam los odnos s majkom I mislila sam da me ne voli, pa sam zbog toga puno patila……iako se je ona trudila oko mene kako je najbolje znala I mogla……

Nakon vijesti koja nas je opalila kao grom iz vedra neba, prva pomisao je bila pobačaj. Suprug je plakao od tuge što sam trudna i stalno je ponavljao “riješi se toga. To nije moje dijete.” Ja sam bila zbunjena, u isto vrijeme tužna i sretna, ali isto sam u prvom trenu odmah pomislila na pobačaj. Nazivala sam klinike i dvije su mi odgovarale isto, kasno je za pobačaj. Navečer kad bih ostala sama neki glasić u meni je govorio “nemoj to raditi, rodit ćeš predivnu curicu, ko si ti da oduzimaš nečiji život?” Ujutro kad sam se probudila znala sam što moram. Rekla sam suprugu “slušaj, ja ću roditi i napravit ćemo dnk test da se uvjeriš. Ako treba poći ću kod mojih i nikad više nećeš čuti za mene, ali ja ću roditi i to je moja konačna odluka.” Je da sam do kraja trudnoće trpila uvrede, ali 22.4.2014. rodila sa naša princezica koja je maleno čudo. Ista je svoj tata i kad ju je vidio znao je da ne može biti nego samo njegova, nikad mi više nije rekao riječ o trudnoći i tim groznim danima. Vjerujte, koliko god mi teško bilo nikad više ne želim niti pomisliti na pobačaj. Nadam se da ću pomoći nekoj budućoj mami da se odluči roditi svoje malo čudo, jer nisu djeca kriva da smo mi munjeni.

Moja priča ukratko.Upotnala naizgled predivnog dečka.Nismo se ni stigli potpuno upoznati a ja ostala trudna.Iako se godinama borim s problemima s ginekološke strane i 3 mjeseca prije mi rekli da neće nikad zanijeti osim umjetnom oplodnjom i to mi rekli u dvije različite klinike.Ali eto dogodila se trudnoća.Naravno kad sam saznala da sam trudna okolina je reagirala užasno.Od dečka pa do njegovih i mojih roditelja.Pritisak se stvarao sve veći MORAŠ POBACITI! Dečko naravno nije bio potpora već nakon nekoliko dana se prestao javljati. Sva izgubljena i savjetovana da moram na pobačaj jer kako ću sama,nemam novaca,biti će mi teško a tek mi je 21 godina.I tako ja se spremim s mamom na pobačaj u jednu privatnu polikliniku.Sjednem u ordinaciju,gledam slike djece na zidu i uhvati me panika.Nikad nisam bila za pobačaj i uvijek sam govorila kako ću imati puno djece.Dolazi red na mene. Ulazim i legnem na krevet.Počinjem se tresti i sestra me počela pripremati.Ona je vidjela da me uhvatila panika i ja počela plakati.Ona nakratko razgovarala samnom i ja se lijepo digla s tog stola i otišla.Naravno nakon toga uslijedila je ljutnja mojih roditelja.Ja sam rekla to je moja odluka i ja ću odgovarati pa što god bude.Danas nakon 5 godina jedino žalim što sam uopće pod pritiskom drugih zamalo ubila svoje prekrasno dijete.Dijete koje volim više od ičega na svijetu.Brinem se za njega,imamo sve što nam treba pa čak i više nego mnogi drugi.Radim u svom obrtu već nekoliko godina i presretni smo.Njegov otac se ne javlja niti posjećuje. Ne zna što u životu propušta i koliko je zapravo siromašan bez obzira koliko materijalno imao…

Nikada nisam zamišljala da cu se JA dovesti u situaciju da abortiram. NIKADA! Nakon ružnih dešavanja u mom životu i gubitka dragih i bliskih ljudi u moj život je ušla osoba za koju sam mislila da me voli! Bili smo oko dve godine zajedno i desila se trudnoća. Nikada mi nije kasnio ciklus pa sam znala o čemu se radi. Ginekolog je potvrdio da je 3.tjedan. bila sam srećna ! Želela sam to dete! Medjutim hladan tuš me dočekao. Hteo je što pre da abortiram. Ja u tom trenutku tom periodu kao da nisam bila svesna šta mi se dešava. Umesto da se smejem ja sam plakala . Grlila svoju bebu u stomaku. Nisam mogla jesti,piti,spavati. Zakazala sam pod pritiskom abortus. I sad ne znam kako sam mogla za 2 tjedan. Plakala sam,išla sam na sva mesta što volim,bila sa ljudima što ih volim i u sebi govorila svojoj bebi i u sebi plakala. Nisam nikome rekla da sam trudna. Trebala sam. Bojala sam se. Strašno. Nisam htela da još neko kaže da ubijem dete,jer život je predamnom. Otišla sam i abortirala. Nisam ubila samo bebu u sebi nego i sebe. U sebi sam bebi dala ime,nisam rekla nikome. Plakala sam molila Boga i svoju bebu da mi oproste. Ja sebi ne mogu da oprostim. Ne znam ni šta mi je bilo ne znam. Nisu me voleli fizički bolovi,bolela me je duša. Bog mi je poslao blagoslov i sreću,jer sam izgubila bliske ljude,a ja? Ja sam to uništila. Nemojte se odlučivati za abortus! Reče vam sa je to lični izbor,a ko će da nosi na duši svoje dete? Majčina utruba treba biti kolevka,ne grobnica.

Da, svi su me ostavili – i muz, i ljubavnik. Ne zalim. Jedino za cim bi zalila bi bio abortus. Danas moja djeca imaju sve, snasla sam se, otisla u inozemstvo, zaradujem dobro, zavrsila sam i faks, dobila odlican poso. Bila sam na dnu, bez novaca, bez stana, bez icega. Uspjela sam. Bog ti daje uvjek. Uvjek sam znala da je jedino Bog uz mene i da me nece ostavit nikada. Mnogo sam pomagala ljudima i znala sam da ce mi Bog dati dobro meni i mojoj djeci. Boze hvala ti na mojoj snazi i sto nisi dozvolio da ubijem svog andela. Hvala velika dozivotna.

Saznala sam da sam trudna u trecem tjednu. Bila sam udata, on ozenjen. Imali smo izvanbracnu vezu, dotada savrsen brak, petnaest god, dvoje djece. Saznala sam da sam trudna u korizmi. Do 37 god jedini muskarac u mom zivotu je bio moj muz. Zeljela sam nesto novo, mislila sam da sam previse staromodna, cio zivot Bog vjera i jedan muskarac. Sta sam dobila – vjerujte nista. Jedino sto vrijedi vratila sam se Crkvi i Bogu i odlucila zadrzati djete. Svi su bili za abortus, ljubavnik, moja obitelj, prijateljice. On se bojao za svoj brak, ja se nisam bojala nicega. Ako sam trebala da biram izmedu muskarca i djeteta uvjek bih odobrala djete. Svi su me smatrali ludom, gubim brak, obitelj, muza. Svi ce me osudit. Bog mi je dao snagu. Svima sam rekla ne. Bog mi je dao to djete i necu ga ubiti taman da me cjeli svijet osudi. Uspjela sam ostati pri zdravom razumu, zahvaljujem se dragom Bogu sto mi je dao da podnesem svu osudu okoline. Mogla sam abortirat i nastavit zivot savrsene supruge. Ne, nisam htjela, cemu ako nemam mir u dusi, cemu da me netko voli, a ja ga lazem. Donijela sam najbolju odluku u zivotu i zato kazem vam drage moje, moja situacija je bila uzas, al sam se suprostavila svima i danas imam prekrasno djete. Moj glas je abortus nikad i ni u kojoj situaciji. Da napomenem, ostala sam sama. Da, svi su me ostavili.

Nažalost pobacila sam u 9 tjednu trudnoće svoju malu bebicu. Kao razloge sam sebi navodila svoju ne zaposlenost,pitanje šta će moji rec hoće li me podržat, i neki kao stid kako ću ja to rec šta će ljudi rec šta će moji rec još otac djeteta nije moje vjere(iako to je najmanje bitno) na početku sam Odma htjela pobaciti , oko 4,5 tjedna sam nekako stalno izbjegavala otići na kliniku i učiniti to sve dam oduzivala jer sam htjela rodit to djete . Otac djeteta je uz mene čak me i odgovarao od pobačaja govoreći da će sve bit uredu. Nažalost u 9 tjednu desila se jedna situacija zbog koje sam se odlučila na pobačaj. Tek sam shvatim da je to moja ogromna greška i kajem se iz dubine duše zbog tog čina . Znam da bi Bog bio uz mene i da bi sve bilo u redu. Samo sto je sada već kasno za to . Ne prođe dan da ne skvasim suzama jastuk zbog svoje bebice koju sam ubila ni krivu ni duznu. Mamice molim vas nemojte činit ti grešku kao sto sam ja Bog će biti uz vas i stavit sve na svoje mjestom . Molim vas mame ne činite to

Imam 17godina.Moj decko 18.Ostala sam trudna.Ja i decko smo zeleli da zadrzimo bebu.Moji roditelji su bili protiv toga.U ranoj trudnoci sam pila lekove za prehladu,jer nisam ni znala da sam trudna.Otisli smo krisom od mojih kod lekara i on nam je rekao da sam trudna 8 ipo nedelja.Sacekala sam neko vreme i rekla mojima.Oni su zeleli od pocetka da abortiram,pricali su da nije vreme za bebu.Zakazali su pregled kod drugog ginekologa i on je potvrdio trudnocu i rekao da imam policisticne jajnike.Ispostavilo se da je prethodni lekar pogresio i da sam bila trudna 9 ipo nedelja.To je bilo strasno za mene,mislila sam i molila se bogu da ce sve biti u redu.Ali moji roditelji su nagovorili mog decka da ta beba ugrozava moj zivot i da treba da abortiram.Poslusala sam samo zbog njega.Podlegla sam pritisku i 14.03 sam imala kiretazu.Pre kiretaze dobila sam dve tablete.Taj dan je bio najgori na svetu.Osecam se uzasno.Nikad ali nikad u zivotu nemojte podleci uticaju okoline,nemojte ubiti neko nedusno stvorenje.Moj zivot vise na nista ne lici.Znam da ce sve doci u normalu koliko toliko kad opet ostanem trudna.Poslusaj te savet 17godisnjakinje kojoj je sigurno teze od odraslih zena.ABORTUS NIKADD !!!

Dosla sam da pobacim
Moja prica nije bitna
Doktorica je pogriješila i rekla da je kasno
A nije bilo imala sam jos dva tjedna po zakonu dozvoljeno
Rekla je da nemogu pobacit
Ja sam se osjecala uzasno plakala sam
I onda sam samo odustala od toga
Pomirila sam se s tim da cu rodit
Bila sam sretna sto je ta doktorica pogriješila
Jer sad imam predivnu kcerku
I svaki put kad se sjetim kakvu sam gresku mogla napravit nije mi dobro
Dijete koje se pobacuje osjeca bol
Trgaju mu dijelove tijela
Tako da razmislite sta radite
Ja sam mlada znala sam da imam jos vremena i da mogu ici negdje drugdje na pobacaj ali nisam htjela vise to uradit
Trebala sam mislit prije a ne dovodit tuđi zivot u pitanje
Zato se stite prije da vam se ne dogodi nesto sto ce vas tjera da napravite nesto lose
Mene bi ovo vjerojatno proganjalo do kraja zivota
Jer ovo dijete se moze rodit samo jednom